Ni oni najupućeniji na svim razinama nemaju dovoljno podataka iz kojih mogu izvesti neke čvrste zaključke. Jedini objektivni podatak koji nam se svakodnevno pruža jest broj preminulih * Volio bih da se dogodi neki novi društveni uzlet nakon ove izolacije. No, zadovoljio bih se i s time da ne ostavi neke dublje posljedice na naše živote

Jedan od najistaknutijih, najcitiranijih britanskih sociologa politike Frank Furedi, najpoznatiji po tezi o 'kulturi straha', kazao je među ostalim i ovo: "Ne nada, već strah uzbuđuje i oblikuje kulturnu maštu ranog 21. stoljeća."

Prije tri i pol mjeseca, prije nego li je buknula svjetska pandemija koronavirusa, a time uskrsnuo dosad neviđen masovni globalni strah, na svečanom otvorenju izložbe "Čega se bojiš?", njen autor, viši kustos Etnografskog muzeja Istre, etnolog i kulturni antropolog Mario Buletić kazao je tog petka, 13. prosinca i ovo : "Promatrajući svijet oko sebe uočio sam da je strah itekako prisutan, da je to jedna univerzalna emocija i na tu sam se temu odnosno izazov zakačio. Radi se o temi koja je jako opipljiva, ali opet teško savladiva. Ova izložba od samog početka nije imala pretenziju davati odgovore jer njih ima onoliko koliko si ih čovjek sam može dati. Odgovore sam potražio u znanstvenim temeljima, dakle prirodnim i društvenim znanostima, s naglaskom na psihologiju".

Sada razgovaramo s autorom u posve drugačijim okolnostima, a povod je taj što se ova izložba odnedavno (zbog zatvorenih i muzeja) može razgledati na muzejskim web stranicama, a tu izložbu otvara gore citirana misao Franka Furedia.

U uvodu se sa sugovornikom dotičemo svojedobne misli Alberta Camusa da je 17. stoljeće bilo stoljeće matematike, 18. stoljeće fizike, 19. biologije, a da je 20. stoljeće straha. Brzo smo se složili da to vrijedi i za ovu prvu petinu 21. stoljeća.

- U današnjim neveselim uvjetima naziv vaše izložbe "Čega se bojiš?", ima planetarno i plastično jedan odgovor. Je li vas strah od koronovirusa, i kako se s njim nosite?

- Nije lako artikulirati misli ovih dana. Ali 'ajmo probati. Da, bojim se koronavirusa i njegovih višeslojnih nuspojava. Mislim da bi bilo zabrinjavajuće nemati straha u ovoj situaciji koja nas je zadesila globalno. To bi značilo da su prijetnje s kojima se trenutno suočavamo puno veće od ovih s kojima se zbog pandemije učimo nositi. Ili da je naša percepcija realnosti takva da ne shvaćamo moguće prijetnje, što može biti opasno ne samo za nas same, već i za druge. Različiti oblici i manifestacije straha koji se ilustriraju kroz izložbu aktivirani su ovom novom realnošću koja nas je sve zatekla nespremne. Ako su i prije ovoga postojali, sada su znatno intenzivniji i opipljiviji. Strah me prije svega za moje najbliže, obitelj, prijatelje. A više od samog virusa, strah me urušavanja sustava, prije svega zdravstvenog, jer nije koranovirus jedina bolest koja nas muči. A kako čovjek razmišlja dalje prema tom zastrašujućem scenariju, teško je ne pomisliti da i svi drugi kotačići sustava vrlo lako mogu zaškripiti ako stvar pođe po zlu.

A s ovom se situacijom nosim najbolje što mogu. Odnosno, nosimo se najbolje što možemo. U 'Noći muzeja', koncem siječnja, bila su organizirana vodstva kroz izložbu. Kako bih približio posjetiteljima određene ideje i teme izložbe, iznio sam primjer tada galopirajuće epidemije koranavirusa u Kini, i postavio pitanje koliko je opravdano bojati se da se i nama nešto slično ne dogodi. Nisam stekao dojam da su posjetitelji bili posebno zabrinuti, uključivši i mene. Par tjedana nakon toga moja majka (ciao mama!) nije ni slutila da će do daljnjega ostati zatvorena u stanu u gradiću blizu Venecije. Dijete iz Kine koje je u sklopu školskog programa došlo na kraći period živjeti u obitelj moje sestre u SAD-u, ekspresno je zajedno s drugom djecom deportirano natrag u Kinu. Pritom, moja sestra, koja po prirodi nije paničar, a po struci je duboko u bio-medicinskim znanostima, komentira kako ovo neće biti dobro. Na Velom Vrhu se u isto vrijeme palio pust Koranivirus i ja sam si u jednom trenutku postavio pitanje je li pametno biti na ovom mjestu među ovoliko ljudi. U Italiji i Španjolskoj, gdje imam puno osobnih poznanstava, postajalo je iz dana u dan sve dramatičnije, tako da sam vrlo brzo osvijestio što i nas čeka. Prije nego što su uvedene restriktivne mjere kod nas, osjećao sam se dosta uznemireno, ali ubrzo sam iz tog nekog stanja korona psihoze uspostavio ritam u kojem moja obitelj i ja idemo iz dana u dan, bez panike. Tako nam je lakše, ne vidim nekog smisla u dugoročnim planovima. Treba izmislit neke nove dnevne rituale, budući da su nam oni na koje smo navikli trenutno zamrznuti. U stalnom sam kontaktu s najbližima, s obitelji i prijateljima, kao i svi, odrađujemo tu kolektivnu virtualnu psihoterapiju.

- Sumnjate li u dosadašnja stručna pojašnjenja opasnosti koronavirusa odnosno u opravdanja poduzetih mjera? Koje biste još informacije htjeli znati, koje vam eventualno sada nedostaju u objektivnijoj percepciji krize?

- Nemam argumenata da bih sumnjao u stručna pojašnjenja opasnosti od koronavirusa. Želim vjerovati da svi akteri uključeni u ovu borbu daju najbolje od sebe kako bi šteta za pojedince i društvo bila najmanja. Ne znam na kojem se stupnju krize nalazimo. U svakom slučaju, kraj se ne nazire. Ni onaj epidemiološki, a da ne govorim o tome kako će se sve to skupa odraziti na ekonomiju, na društvo. Tako da mi objektivna percepcija krize u ovom trenutku izgleda nemoguća. Lokalno i globalno. Ni oni najupućeniji na svim razinama nemaju dovoljno podataka iz kojih mogu izvesti neke čvrste zaključke. Jedini objektivni podatak koji nam se svakodnevno pruža jest broj preminulih.

- Pandemiju čovječanstvo živi tjednima, mjesecima, kao i sve strahove, od onih primarnih - straha od smrti, gladi do kolapsa civilizacije, gubitka prava i sloboda u ime sigurnosti. Izložba se interdisciplinarno ali generalno bavi smrću. Kako bi izgledala izložba da se danas radi, koliko bi korona oblikovala vaš autorski odnos prema fenomenu straha, time i na postav?

- Da se izložba na temu straha danas radi, najvjerojatnije se ne bi radila! Ne znam bi li imao hrabrosti upustiti se u ovu temu u ovakvoj situaciji. Bez obzira što je autorska subjektivnost u izložbama neizbježna, po mom mišljenju i poželjna, jedna doza odmaka je ipak neophodna. U ovoj mi situaciji to izgleda nemoguće. Jedan nedostatak izložbe vidim u tome što sam iz postava izostavio osobna svjedočanstva i iskustva. Ona postoje, jesu u službi samog koncepta i odabira tema, ali nisu vidljiva. Tako da hipotetski, ako bih i radio izložbu na temu straha danas, ili nadogradio postojeću, imalo bi smisla ići u smjeru dokumentacije i prikaza svakodnevice kroz osobne priče ljudi u vrijeme pandemije i socijalne izolacije. Ali zanimljiv bi bio i prikaz materijalne kulture ove trenutne svakodnevice, odnosno predmeta koji su odjednom dobili na važnosti, poput kirurških maskica, sredstava za dezinfekciju, propusnica ili, recimo, toaletnog papira.

- Najpopularniji literarni detektiv Hercule Poirot kaže neki dan na TV-u u jednoj od epizoda: "Sjeme straha raste iz mašte". Koliko strah ovisi o pojedincu, koliko o pritiscima društva i njegovih predrasuda, koliko o državnom aparatu?

- Tematske cjeline na izložbi 'Kultura i politike straha' upravo ukazuju na te poveznice. Strahovi svakako mogu biti rezultat individualnog iskustva. No, oni isto tako proizlaze i iz iskustva zajednice, dijelom su kulture u širem smislu riječi. Kolektivni, kulturno i društveno uvjetovani strahovi ukazuju nam na konkretne činjenice koje najviše brinu neku zajednicu ili grupu ljudi. A tome uz bok idu i osmišljene politike i strategije usmjerene širenju straha. Mediji su pritom ključni za širenje te iste klime i kulture straha.

- Neki su strahovi realni i racionalni, omogućuju nam preživljavanje, neki nerealni, iracionalni poput npr. mizofobije - straha od virusa i bakterija koji sada, doduše, s koronom dobiva realnu utemeljenost. Jeste li pesimist ili optimist? Koliko će ova pandemija u perspektivi smanjiti socijalne kontakte među ljudima, ili će ih nakon ovih izolacija povećati u novom uzletu? Vidite li u perspektivi krah globalne ekonomije, civilizacije, ili novi početak po onoj: "Drugačiji je svijet moguć"? Istina, ovo su ekstremne projekcije, ali opet...

- Pitanje koje se postavlja jest koja je granica između "normalnog" i "nenormalnog" straha. Ta granica nije sasvim jasno određena, no problem svakako nastaje kada je stupanj straha ili anksioznosti disproporcionalan s razmjerom neke prijetnje. Više sam zbunjen nego što zamišljam budućnost u ovom ili onom smjeru. Činjenica je da su temelji društva uzdrmani. Logično je da se preispitujemo kamo sve to skupa vodi, hoćemo li od ovoga nešto naučiti. Nemam odgovore na ta pitanja. Nastojim se trenutno ne opterećivati previše mogućim utopijama, a posebno ne distopijama koje se iz ove situacije mogu izroditi. Ono što svi osjećamo na našoj koži je da nam socijalna distanca ne čini dobro, ona nije prirodna, ne dopušta nam da sanjamo o nekom boljem društvu i svjetlijoj budućnosti. Volio bih da se dogodi neki novi društveni uzlet nakon ove izolacije. No, zadovoljio bih se i s time da ne ostavi neke dublje posljedice na naše živote.

- David Byrne (Talking Heads), zalažući se za dosad uspješne kineske i talijanske mjere u borbi protiv virusa, napisao je prije dva dana u poduljem eseju i ovo: "Da bi kapitalizam preživio u bilo kojem obliku, morat ćemo biti malo više socijalistički". Naizgled zvuči paradoksalno, ali samo naizgled.

- Ako bi to značilo više solidarnosti, humanizma i zdravog razuma, a manje destrukcije u svakom smislu, ne bih imao ništa protiv.

- Na izložbi ste se fokusirali na kulturne aspekte straha koji su značajni za antropologiju i etnologiju, s naglaskom na psihologiju, a pridodali ste i umjetnički element, surađujući u tom kontekstu s više umjetnika. Nije 'natjecanje', no tko vjernije odražava fenomen straha, znanost, recimo psihologija ili umjetnost, primjerice Munchova slika "Krik", na kojoj je, doduše, to više užas zbog nemoći nego li strah koji možemo nadvladati?

- Kroz izložbu sam nastojao znanstvene poglede i umjetničke interpretacije staviti jedne uz bok drugima. Kao što su i različiti znanstveni pristupi komplementarni jedan drugome, a ne isključujući, tako i umjetnički radovi pridonose na način da istaknu nešto subjektivniji, apstraktniji, osjetilniji doživljaj teme. Ne bih govorio na isključujući način o tome tko je vjerniji u prikazima fenomena straha. Al opet, na svakom od nas je da procijeni ako mu je jedan od tih pristupa razumljiviji i bliži.

Teško mi je povjerovati da se netko ne boji smrti

Kustosica Ivona Orlić ustvrdila je na otvorenju izložbe: "Dakle, bojimo se rata, boli, zmija, ekoloških katastrofa, visina, dubina, od nužnosti bijega, ali i onih koji bježe k nama. Smatra se da bez straha nema života, krećući od urođenih refleksa, primjerice straha od praznog prostora, međutim, ima i teorija koje smatraju da je svaki strah, ustvari, u konačnici strah od smrti".

- Vjerujete li onima koji kažu da se ne boje smrti ili možda i vi spadate u takve?

- Strah od smrti svakako spada u primarne strahove i imaju smisla tvrdnje kako upravo taj strah generira i mnoge druge strahove. Upravo nam taj strah i generira razvoj instinkta za preživljavanje. Teško mi je povjerovati da se netko ne boji smrti. Ne mora to nužno biti strah okončanja vlastitog života. No, s druge strane, s tom fatalnom spoznajom moramo nekako i živjeti. Negacija smrti kao nečeg konačnog je svakako najučinkovitija. Život nakon smrti nešto je što sve ljudske kulture jamče. Pitanje je samo kakav će on biti. Može bit blažen isto kao što može biti užasan. Ovisi o tome kako netko živi prije nego što umre. Volim život, dakle bojim se smrti. Trudim se izbjegavati situacije koje bi išle u suprotnom smjeru. Važem rizike i prijetnje, bez panike po mogućnosti, pratim svoje obrambene mehanizme, kao i trenutno one Stožera za civilnu zaštitu.

Privlačnost straha

Uz zanimljiva poglavlja na web izložbi dostupnoj na adresi https://cegasebojis.wordpress.com/, od straha od smrti, straha o zla, straha od drugih (ponajviše stranaca), do razbojništva u Istri do Prvog svjetskog rata, globalizacije straha i straha od zaborava, pozornost je posvećena i - privlačnosti straha.

- Koliko god strah može biti destruktivan, toliko može biti i poticajan, privlačan. Susret s novim i nepoznatim, izazovi i pustolovine, životne promjene, suočavanje sa strahom koji pretvaramo u znatiželju, u zadovoljstvo i sreću, može napraviti mjesta za bolji odnos prema svijetu i nama samima. Strah nas potiče da učimo, da savladavamo životne prepreke. Nadvladavanje straha dovodi do slobode naspram moćnog i prijetećeg, stvara osjećaj uživanja i privlačnosti, generira uvjerenje da imamo kontrolu nad njim. Ili je jednostavno put za postizanje nekog višeg cilja, značajnog ne samo za pojedinca već i za društvo, kažu autori izložbe.

Povezane vijesti

• Miris straha u kinima: Znanstvenici mogu izmjeriti kada se gledatelji boje
• Talijani se bore s virusom i strahom
• Koronavirus potaknuo duh zajedništva ali i nacionalizam