Tumul i prvi solarni opservatorij "istarskog Newgrangea"
Jedina grobnica nalik grčkom tholosu koju poznajemo u Istri nalazi se na impozantnom položaju pored mjesta Sošići kraj Rovinja
(Privatna arhiva)
Na impozantnom položaju pored mjesta Sošići kod Rovinja, na vrhu brda Maklavun (211 m/nm) nalazi se istoimeni prapovijesni arheološki lokalitet iz brončanog doba - tumul Maklavun. Istraživanja provedena 1957. i 1993. otkrivaju da su grob na Maklavunu okruživala tri koncentrična kruga kamenja.
Prvi krug na uzvisini činio je pojas nabacanog kamenja oko grobnice. Vanjski zidni plašt činio je drugi koncentrični pojas koji je čuvao grobnicu od urušavanja. Najbolje je bio očuvan u svom južnom dijelu, gdje je dosezao visinu od 1,70 m. Treći pojas činio je unutrašnji zid, koji nije bio potpuno koncentričan s vanjskim pojasom.
Glas za spas Maklavuna
Za ovaj lokalitet javnost je ponajprije saznala 2006. godine kada su iskopi na kamenolomu koji se nalazi tik do tumula Maklavun ozbiljno ugrozili opstanak ovog spomenika. Tada je koncesionar, Ivan Čekić, izjavio da više neće eksploatirati ovaj kamenolom i da će lokalitet sanirati.
Fotografije Maklavuna zorno pokazuju kako je vađenje kamena tijekom tri desetljeća ozbiljno zaprijetilo i ugrozilo ovaj neprocijenjeni spomenik.
Tumul Maklavun je označen kao kulturno-povijesna baština, nepokretno kulturno dobro.
- Za najveći istarski tumulus već godinama vlada velik interes istraživača iz cijele Europe. Stručna javnost smatra da lokalitet zbog njegove iznimne važnosti treba maksimalno zaštititi jer je postao atrakcija svjetskih razmjera. Tumulusi su zapravo istarske piramide. Riječ je o jednom od najstarijih nadgrobnih spomenika koji je oponašao neobične kupolaste grobnice iz mikenskog razdoblja. Pozicije i način gradnje ukazuju na to da su možda imali važnu obrednu funkciju, kao svetišta, a moguće je i da su služili kao drevni astronomski opservatoriji, napisala je svojedobno dr. sc. Kristina Mihovilić, tada ravnateljica Arheološkog muzeja Istre.
Upitan o važnosti Maklavuna, Korado Korlević, voditelj višnjanske Zvjezdarnice, svojedobno je izjavio: »Grobnica je očito imala i kultno i astronomsko značenje, a pripadala je moćnom vraču ili cijenjenom velikodostojniku. To je hipoteza koju moramo dokazati, no za to nam nedostaje megalitsko kamenje koje je nestalo s istočne strane tijekom eksploatacije kamenoloma. Naime, pretpostavljamo da je oko grobnice postojao prsten megalita, poput onog na brdu Valmarin kraj Pule ili na nedavno otkrivenom malom sv. Anđelu kraj Poreča. Smatramo da smo na pragu velikog otkrića i da ćemo nakon interdisciplinarnog istraživanja i utvrđivanja točne starosti kamenih blokova u Istri imati prvorazrednu turističku atrakciju, u rangu slavnog Stonehengea«.
Uz Korlevića, spomenimo da su svoj glas za spas lokaliteta Maklavun digli mnogi naši i inozemni ugledni znanstvenici. U tome se istakla i Udruga za zaštitu kulturne baštine Dvegrajci iz Kanfanara, na čelu s Antonom Medenom, zaljubljenikom u starine. Meden je tada rekao: »Zaštita grobnice na vrhu brijega je zahtijevala da se padina iskopa izvede kaskadno uz nagib od 60°, no to uglavnom nije ispoštovano. Zato se kamenolom ukopao još 7 metara i sada je visina iskopa ukupno čak 36 metara. Postoji opravdana bojazan da bi zbog prevelike strmine i dubine ukopa moglo vremenom doći do daljnjih urušavanja vrha brda, a time i spomenika na njemu. Rješenje za spas bi možda bilo nasipati iznova dio brda koji nedostaje«.
Prije Newgrange no Stonehenge
Lokalitet s kamenom gomilom u svom popisu gradinskih naselja već 1903. godine ima Carlo Marchesetti. Nakon njega, Maklavun je počeo temeljito istraživati 1957. godine arheolog Boris Baćić. On je ovaj spomenik datirao u brončano doba, odnosno u drugo tisućljeće prije Krista. Iskopavanjima opsežne kamene gomile otkriven je kružni kameni vijenac promjera 16 metara, debljine 1-5 metara, sačuvan u visini 1,70 metra. S jugozapadne strane, do zazidanog prolaza kroz vijenac, vodila su dva usporedna zida koja čine koridor i određuju zimski i ljetni solsticij.
Kupolaste grobnice – tholoi, građene su u Grčkoj za vodeću aristokraciju i ratnike, s kojima su pokapana cijela bogatstva. Središnji dio grobnice, tholos, građen je u tehnici lažnog svoda, a do njega vodi prilaz sličan hodniku – dromos. Sve je građeno savršeno klesanim blokovima, često ukrašavanim reljefima. Cijela je građevina obično bila sakrivena u prostoru, uklesana u stijenu, za razliku od monumentalnih kamenih gomila u Istri koje se posebno ističu u prostoru svojim položajem na vrhovima uzvisina.
Na sličnosti građevinskih elemenata Maklavuna koji podsjećaju na mikenske tholose, ponovno je ukazano u arheološkoj literaturi 2000. godine. Trenutno je Maklavun jedinstvena pojava u Istri, nastala vjerojatno kao rezultat oponašanja grčkih građevina u svrhu isticanja važnosti elitnih članova lokalne zajednice.
Ovaj izniman prapovijesni, arheološki lokalitet sličan je građevinama iz stare Mikene te se zbog njegova izgleda i značaja uspoređuje sa Stonehengeom, svjetski priznati jedini tholos izvan Grčke, grobnica uglednika, obredni hram i istovremeno promatračnica solsticija.
Spomenimo da dr. Mihovilić nije voljela Maklavun uspoređivati sa Stenehengeom. »To nije dobar naziv za Maklavun, a ako već treba tražiti paralelu, Maklavun je hrvatski Newgrange. To je grobnica čiji je ulazni dromos okrenut prema zalasku sunca za zimskog solsticija. Kada bi se kod nas tražio ekvivalent Stonehengeu, to bi bio kameni krug kod Musaleža, na brdu Mali sveti Anđel, koji je star vjerojatno oko 3200 godina«.
Boris Baćić nije u Maklavunu prepoznao tholos grčko-egejske provenijencije već «običan» grobni tumulus. Radi se zapravo o kupolastoj grobnici koja je nastala u srednjem brončanom dobu pod utjecajem grčko-mikenske kulture. Pretpostavlja se (na temelju kamenja koji se sačuvao) da je unutrašnjost grobnice bila visine odrasla čovjeka, a možda i mnogo viša od toga. Grobnica je podignuta kao mikenski tholos zidana tehnikom lažnog svoda. U prilog tome govore kameni blokovi izrađeni od pravilno lomljenog kamenja oblika trapeza, smješteni u i oko grobnice (dugi 60 -100 cm, široki 20 - 40 cm) na kojima se vide zaobljene površine koje su nastale kao završni stupanj obrade pri gradnji unutarnjeg kupolastog prostora.
Grobnica mikenskog porijekla
Da se grobnica doista može rekonstruirati kao tholos grčke provenijencije proizlazi i iz konstrukcije ulaznog dijela. Na temelju pronađenih kamenih blokova koji se nalaze na ulazu može se rekonstruirati prvobitni prilaz u tholos. Postojao je jedan široki prolaz prema unutrašnjosti grobnice, sastavljen od velikih blokova i ploča koji je vodio do jednog reprezentativnog portala. Kolika je cjelokupna duljina dromosa, ne može se sa sigurnošću reći. Očuvana dužina od 6 m predstavlja samo dio prvobitne duljine.
Tijekom istraživanja ilirskih gradina u Rovinjštini, arheolozi Bernhard Hänsel iz Berlina i Biba Teržan iz Ljubljane postavili su hipotezu o srodnosti drevne istarske i mikenske kulture. Oni objašnjavaju: »Razlog našeg ponovnog proučavanja ovoga grobnog spomenika jest taj da je u dosadašnjem razmatranju zanemarivana nova mogućnost interpretacije. Više indicija govore u prilog tome da se ovaj grobni tumulus može promatrati kao jedan tholos grčko-egejske provenijencije. Ako je pretpostavka o kupolastoj grobnici točna i ako datacija u srednje brončano doba stoji, ovu grobnu građevinu teško je zamisliti bez djelovanja grčko-mikenskih utjecaja na njenu izgradnju. Teško je pretpostaviti da je tholos na Maklavunu, koji je jedinstven u Istri i na cijelom Jadranu, podignut bez poznavanja mikenskih grobnica toga vremena. Grob nije sagrađen u bilo kakvoj slučajnoj formi, već u formi mikenskih kupolastih grobnica. U Istri je, dakle, za vrijeme srednjeg brončanog doba postojala elita koja je svoje pripadnike sahranjivala na onaj način kako je to bilo uobičajeno kod viših slojeva društva u mikenskoj Grčkoj«.
Pokojnikova kuća
Grobovi su oduvijek imali posebno mjesto u kulturama kao mjesto gdje se susreće svijet mrtvih i svijet živih. Grob se poima kao pokojnikova kuća, a sama su groblja naselja mrtvih, kao što i sam grčki naziv nekropolis govori. Smatra se da je grob kao i kuća – dom, jedna od odrednica identiteta kulture pojedinog naroda. Groblja su dio smišljenog rituala, čija je svrha ostavljanja znaka budućim generacijama. Ceremonijalna briga za mrtve jedna je od prvih karakteristika koja je odvojila čovjeka od životinja. Gradovi mrtvih, konačno, bili su preteča gradova živih i pružaju odraz života ljudi čije su posljednje prebivalište.
Maklavun (MaklavÛn) se imenuje Maclavon, Maclavum monte.
Što se tiče motivacije i etimologije imena, Bernardo Schiavuzzi je zabilježio: »Maclavum monte - È forse slavo. Sito dove si rastiava la lana.«
Klara Buršić-Matijašić navodi: »Kadì se makljala vuna.« Pritom ispravno primjećuje da je to teško objašnjivo, zbog nespojivosti položaja mjesta i radnje prilikom prerade vune. Stoga predlaže: »Vjerojatno, zbog izgleda terena s velikim ostatcima grobnog humka na samom vrhu, naziv dolazi iz latinskog ‘mons calvus’ - ‘goli vrh’.«
Prapovijesna gradina Karaštak
Sjeveroistočno od Rovinjskog Sela nalaze se ostaci prapovijesne gradine Karaštak. Karaštak je imao unutarnji i vanjski bedem koji su dijelili naselje u dva dijela. Tehnika građenja bedema bila je uobičajena za to doba. Svaki bedem sastojao se od dva široka zida građena od krupnog kamenja tehnikom suhozida, a šupljina među njima popunjavala se sitnim kamenjem. Kroz vanjski bedem su u naselje vodila vrata i ispočetka su bila jednostavna.
Kako je rasla potreba za pojačanom zaštitom stanovnika, tako su i glavna vrata za ulaz u naselje postajala složenija. Vrata na unutrašnjem bedemu i dalje su ostala jednostavna jer nisu imala toliko važnu obrambenu ulogu. Od unutrašnjih vrata je, uz bedem, postojao hodnik koji je vodio do najviše točke naselja. Uloga tog hodnika nije razjašnjena. U blizini Karaštaka, osim tumula na Maklavunu otkriven je i tumul na Žamnjaku visine dva metra i promjera trinaest metara. Za razliku od maklavunskog tumula, grobnica na Žamnjaku nalazila se točno u centru tumula, a u njoj su otkriveni ostaci tri pokojnika. Dno groba prekrivali su morski kamenčići. U grobu su pronađeni dijelovi spiralne brončane ogrlice i dvije jantarne perlice.
Moguće je da je grobnica na Maklavunu pripadala nekoj vodećoj obitelji iz gradine Karaštak. Tumulusi su se gradili na vrhovima brežuljaka, kako bi preminuli velikani bili što bliže nebu i kako bi i poslije smrti vladali cijelim krajem.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
