"U tranzitu"
Mlada pulska redateljica Lucija Brkić osvojila je nagradu na 20. Zagrebdoxu za najbolji kratki film
(Foto: Promo)
Protekli, 20. Međunarodni festival dokumentarnog filma ZagrebDox bio je značajan za pulsku redateljicu Luciju Brkić koja je za svoj film "U tranzitu" osvojila nagradu Mali pečat za najbolji kratki film iz natjecateljskog programa. Brkić je završila je preddiplomski studij na Filozofskom fakultetu u Rijeci, na Odsjeku za kulturalne studije. Trenutačno je na diplomskom studiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na Katedri dokumentarnog filma Odsjeka filmske i TV režije, a ovo je njen treći film.
U filmu "U tranzitu" bavi se temom migranata koji bježe u novi život i kojima grad Rijeka služi kao tranzicijska postaja, a pomaže im Tinka koja se bori za bolje uvjete života u tom improviziranom boravištu i za njihov siguran odlazak, dok i sama ne ode. Što nagrada znači za ovu mladu Puljanku koja živi u Zagrebu, kako je bilo snimati ovaj nagrađeni dokumentarac i što još sprema, ispričala nam je u razgovoru.
Zanimljiva tema
Kako je bilo primiti Mali pečat na Zagrebdoxu, što ovakva nagrada znači mladoj autorici poput tebe?
- Bilo je lijepo, jasno. Kada sam saznala, bila sam u šoku. Već sama premijera na ZagrebDoxu i prijem publike je bilo divno iskustvo, ovo je bilo potpuno neočekivano i jako sam zahvalna festivalu i žiriju što su odlučili dodijeliti nagradu "U tranzitu". Nagrada kao takva daje vjetar u leđa i za mene znači da nastavim dalje slijediti svoju intuiciju u radu, jer me vodi na prava mjesta.
Kako si došla na ideju za snimanje filma odnosno kada si shvatila da je ovo baš priča za film?
- Imali smo zadatak na faksu, pronaći potencijalnu temu za film preko novinskog članka. Ja sam se tek doselila u Zagreb i nisam poznavala grad, mjesta, ljude pa sam svoju "zadaću" tražila u novinama poznatih lokacija. Vidjela sam vijest o migrantima na željezničkom kolodvoru u Rijeci i kako će kroz taj tjedan postaviti kontejnere za prvu pomoć.
Cilj tog zadatka nije bio da zapravo krenemo u snimanje, ali mene je tema zainteresirala, htjela sam se baviti fenomenom prostora i licemjerja istog, a koji pokazuje rasizam i ksenofobiju.
Došla sam na kolodvor s fotićem, da poslikam prostor. Falilo je volontera, ljudi je bilo tristotinjak koji čekaju svoj red na hranu i nemaju osnovne uvjete za život. Priključila sam se volonterima i vratila se na predavanje u ponedjeljak potpuno van sebe. Ne znam što da radim, je li u redu uopće da se bavim tom temom, na koji način…puno emotivnih i moralnih pitanja. Nastavila sam kroz mjesec dana odlaziti u Rijeku i upoznavati se s situacijom i ljudima uključenim, a najviše sa Tinkom. Nekako je ideja došla prirodno, u sklopu druge fakultetske vježbe ("jedna osoba u jednome danu"). Kroz taj period upoznavanja i istraživanja, znala sam da se želim baviti tom temom samo je bilo pitanje kako. Tinka je prekrasna protagonistica jer je dala puno povjerenje da uđemo u njen svijet, bez zadrške i predumišljaja.
Migranti pred kamerom
Kako je bilo izaći vani, među ljude, da bi snimila "U tranzitu", što si osjećala dok si to radila?
- Izlazak među ljude kao takav nije problem. Prije ovog filma snimala sam autobiografske filmove, ali nikad se nisam htjela opredijeliti samo za njih. Oni su nastali u tom trenutku kada jesu jer sam imala potrebu o tome pričati i prikazati, ali svakako sam se veselila raditi nešto drugo. Nije mi bio problem s te strane prebaciti se sa osobnih tema. "U tranzitu" je utoliko specifičan zbog teme filma.
Jako si prisutan za vrijeme snimanja u onome što se odvija ispred tebe i što bi moglo uslijediti. Puca te adrenalin i samo ideš za tim i za svojom intuicijom. Veći "problem" mi je bio sjesti u montažu. Kako mi je to bio prvi semestar na Akademiji dramske umjetnosti, nisam znala nikog pa sam tako sama montirala film. Tu sam osjećala puno veći stres jer od silnog materija treba probrati onaj koji će komunicirati ono što želiš.
Kao što sam navela, u procesu istraživanja i odlazaka na kolodvor mjesec dana prije snimanja, imaš ogromnu potrebu pomoći i osjećaj da uvijek možeš nekako više. Emotivni je stres susresti se sa takvom situacijom, ali tokom snimanja ti je kamera na neki način štit.
Kako su migranti reagirali na kameru?
- Svi su bili opušteni pred kamerom. Mislim da tome prethodi i činjenica provedenog vremena tamo prije samog snimanja. Jasno, migranti koji su bili na kolodvoru ostajali su po nekoliko dana do sljedećeg puta, ali mislim da je cijeli taj proces upoznavanja nevjerojatno važan pogotovo u ovakvim temama, jer se stvori međusobno povjerenje. Kada smo došle snimati, uz mene su bile Dora Čaldarović (direktorica fotografije) i Patricia Potočić (snimateljica tona). Većinu stvari smo snimale jednom kamerom, neke sa dvije. Pazile smo na ljude oko sebe, na nas i tu je sve prošlo u redu. Naravno da ima i stvari koje nekome ne odgovaraju da se zabilježe, pogotovo ako pričamo o ksenofobiji, rasizmu i uopće odnosu prema drugima, pa smo onda u tim situacijama bile gerila i svejedno nastavile snimati.
Kako to da je Tinka skoro cijelo vrijeme u prvom planu? Je li to bilo tako planirano ili migranti jednostavno nisu htjeli pred kameru?
- To je bio plan od početka. Kada pričamo o ugroženim skupinama, kao što su u prikazanome migranti, onda se često njihov prikaz i interes za njih svodi na eksploataciju. I tokom istraživanja teme filma, naišla sam većinom na naslove koji se bave migrantima na taj način. Meni to nije bilo u redu, s moje strane. Ne mislim da sam kompetentna govoriti o problematici odnosno iskustvu koje ne razumijem, a iz pozicije kamere koja obuhvaća sve. Također, problematika koju film prikazuje jest manjak inicijative tijela koja se trebaju baviti takvim tipom problema. Umjesto toga, to čine volonterke i volonteri, u ovom slučaju i Tinka. Tinka kao protagonistica nudi svu nježnost i upornost u svojem radu i odnosu, ali isto tako prikazuje i problem manjka institucija. Plan je tako bio cijelo vrijeme imati Tinku u fokusu; ona kao fokalizator odlazi na kolodvor te mi tada vidimo što se tamo zapravo događa. Kombinacija je statičnih kadrova i onih "iz ruke", da prenese osjećaj konstante odnosno kaosa koji se paralelno odvijaju.
Nevjerojatna osoba
Čini mi se da smo svi nekako u tranzitu prema nečem što očekujemo da bi moglo biti bolje?
- Mislim da je pitanje prilika i mogućnosti koje nam se nude. Svatko ima pravo željeti bolje za sebe.
Fascinantna je Tinkina upornost, pa i hrabrost. Nisam shvatio da li ona sama financira tu hranu koju im kupuje, kao i autobusne karte?
- Slažem se, Tinka je nevjerojatna osoba. Ne, ona ne financira autobusne karte i hranu. Što treba, koliko, informacije o stanju na kolodvoru, koji su sve načini za pomoć… puno je toga što nije stalo u film, a što sve stoji iza njenog rada.
U filmu "Jednog petka popodne" bavila si se osobnom bitkom s dijabetesom, a u "Jel’ kužiš sad?" govoriš o nasilju. Izgleda da ti je film kao medij za sada dobro došao da se suočiš s vlastitim traumama i dilemama?
- Oba filma nastala su u trenutku kada sam imala potrebu pričati o navedenim temama. I jednom i drugom prišla sam na način da je to proces samo-refleksije i izražaja. Kasnije su se oba pretvorila u nešto više. Ne bih to ograničila samo na film; mislim da je umjetnost divan način kako izraziti sebe i svoj unutarnji svijet. Meni su oba ta filma pomogla na neki način, ne mislim da postoji onaj katarzičan trenutak kada se sve posloži premijerom/završetkom projekta. Ima još puno toga za raditi, da bi se došlo do prihvaćanja. Sa autorske razine je zanimljivo raditi autobiografije i zatim portrete. Nakon što si ti kao privatna osoba, a ne kao redateljica, bila "izložena" publici, drugačije ti je shvaćanje i vlastitih protagonista. Od mojih autobiografija sada uzimam jednu dužu pauzu.
Kako se danas nosiš s dijabetesom? Postoji li mogućnost da se to izliječi ili se s tim moraš boriti cijeli život?
- Dijabetes nije egzotična i/ili rijetka bolest. Kako su dostupne sve informacije o bolesti, načinu liječenja jasno je da je to bolest koja je koja je uz tebe cijeli život i da je možeš kontrolirati.
Unutarnji kompas
Kako idu pripreme za tvoj idući projekt, dokumentarac "Ad bestias" kojeg ćeš snimati u Puli? To je film o suvremenim rekonstrukcijama gladijatorskih borbi, ali pretpostavljam da ne misliš raditi turističku razglednicu?
- Ne bih puno otkrivala o tome, reći ću da idu dobro i da se jako veselim snimanju. Uzbuđena sam prvo zbog samog događaja i tematike koja me zanima. Ja sam odrasla uz to, uz borbe u Areni, i najčešće stvari koje su ti pred nosom najteže primijetiš kao potencijalne filmske teme. Ne, neće biti turistička razglednica kako ne pričamo o namjenskom filmu. Ukratko, bit će zabavno.
Planiraš li se jednom vratiti u Pulu i tu ostati ili ti unutarnji kompas pokazuje drugi smjer?
- Moj unutarnji kompas luduje kako mi dođe neka ideja. Ne mogu reći da imam točku na karti gdje se vidim. Drago mi je vidjeti da se puno mladih, a koje poznajem iz Dramskog studija (sada i Plesnog studija) Istarskog narodnog kazališta, vraća i u Puli radi kreativne stvari. Možda ću i ja, kada završim studiranje. Nemam nekih konkretnih planova; bilo mi je lijepo u Rijeci dok nisam htjela otići u Zagreb. Sada mi je lijepo tu, a za dalje ću vidjeti.
Kojim bi se još temama željela baviti?
- Raznim. Nema smisla da ih krenem nabrajati, kada ima toliko toga. Neke specifične, neke šire teme. Ili one koje su već toliko puta ispričane, ali iz drugačijeg ugla, iz neke druge perspektive. Trenutno se bavim pitanjem doma i vlastitog identiteta u jednom projektu. Zanima me puno toga i volim svoju znatiželju.
Neke druge ideje
Sjećam te se po odličnoj predstavi "Naša Antigona" u INK-u, ali tada si govorila da bi htjela biti glumica, no za sada si odabrala neki drugi put u filmu. Je li to neki put kojim bi voljela ići odnosno je li film jedino područje na kojem bi htjela graditi svoju karijeru?
- Tada sam imala petnaest godina pa sam imala neke druge ideje. Većinu djetinjstva i adolescencije provela sam u Dramskom studiju INK-a, imala sam prostor za igru i istraživanje. Imala sam razne ideje što bi i kako bi, i to me odvelo do filma. Kad sam upisala fakultet u Rijeci, otvorila se Nova škola dokumentarnog filma, udruge Filmaktiv. Ta škola mi je bila prvi susret s dokumentarnim filmom i jednostavno mi se svidjelo. Puno interesa koji su mi se činili zasebni, spojili su mi se u tom formatu. Pa sam se nastavila time baviti i učiti. Ne mogu reći da se vidim u strogo određenom području, da se bavim samo ovim ili onim. Opširno rečeno, zanima me umjetnost i u tome se vidim.
Podijeli: Facebook Twiter
